Zadnjih dana digla se medijska prašina oko starih i zaraženih uvoznih jaja u trgovačkim centrima. Ne obazirem se previše na te napise, jer sam već odavno preboljela žalost zbog nedostatka domaćih proizvoda na policama dućana, žalost zbog kolapsa poljoprivredne proizvodnje u našoj zemlji, žalost zbog sela koja su svaki dan sve praznija i zapuštenija. Ta žalost još samo tinja negdje u pozadini moje svijesti. No, tematika me nagnala na razmišljanje o funkcioniranju našeg tržišta.
Poljoprivredna politika samostalne Republike Hrvatske „dobro“ je pripremila tu granu gospodarstva za ulazak u Europsku uniju – prije pridruženja Europskoj uniji hrvatska proizvodnja bila je samodostatna u svega pet (PET!!) poljoprivredno-prehrambenih proizvoda: jaja, piletina, kukuruz, pšenica i vino. U međuvremenu izgubili smo i korak u proizvodnji jaja, pa ih po nekim procjenama hrvatski proizvođači trenutno proizvode na razini 85% nacionalnih potreba, s tendencijom daljnjeg pada.
Korak po korak, jaje po jaje
Prema nekim kalkulacijama, proizvođačka vrijednost jajeta našeg proizvođača jaja je oko 0,70 kn/jajetu, u što su uračunati svi troškovi (doduše, svedeni na minimum i uz pretpostavku plasmana na lokalno tržište). Jaja se u trgovačkim centrima prodaju po raznim cijenama, ali u prosjeku je cijena jajeta 1,50 kn. Znači, u onih 0,80 kn razlike je zarada proizvođača i zarada trgovačkog centra, od čega pretpostavljam da je veći udio u korist trgovačkih centara.
Zbog čega ne bismo svi priskočili u pomoć ovoj grani poljoprivredne proizvodnje? Ne znate kako? Evo primjera: U svim naseljima gdje se koke smiju držati, postoje domaćinstva koja imaju koka, pa posljedično i jaja više nego što im treba za potrebe obitelji. Znam nekoliko takvih domaćinstava i znam da rado prodaju svoja domaća jaja koja su im višak. Cijena po kojoj prodaju domaća jaja je 1,00 kn. Dakle, jasno je da su tu svi zadovoljni: proizvođači, jer plasiraju svoje viškove i ostvare dodatnu dobit, a i konzumenti, jer jedu svježa DOMAĆA jaja, koja je razlikuju od onih koje kupujemo u centrima kao nebo i zemlja. Ovo se čini kao mala gesta, koja ne može nešto značajno promijeniti, ali vjerujte, kako promjene na lošije idu korak po korak, tako i promjene na bolje ne mogu pokazati svoj učinak preko noći, ali dugoročno će se sasvim sigurno pokazati napredak. Jer, kada netko odjednom ima stalan i siguran prihod od onoga čime se i inače bavi, sigurno će vrlo brzo početi razmišljati: ako od 10 koka mjesečno zaradim xy kuna, onda ću od 15 koka zaraditi xyz kuna... I tako to krene.
Direktan kontakt proizvođača i kupca je najbolje rješenje za održavanje malih gospodarstava, a opstanak malih gospodarstava je preduvjet za opstanak ruralnog prostora, za održavanje tradicije bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom, za zadržavanje znanja koja su od iznimnog značaja za opstanak ne samo naše male sredine, nego cijele ljudske vrste, a ujedno i garancija da svoju obitelj hranimo zdravom, domaćom hranom.
