Udruge koje rade za opće dobro trebaju biti korektiv lokalne vlasti. Kada to zbilja jesu, obično nemaju dobru suradnju s tijelima javne vlasti na čiji rad žele utjecati. Jedinice lokalne samouprave pružaju razne usluge i neposredno ostvaruju potrebe građana. Trebali bi igrati za isti tim ali često vode utakmicu jedni protiv drugih.

Jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi. Oni obavljaju poslove uređenje naselja, prostornog i urbanističkog planiranja, provode komunalne djelatnosti, brinu o djeci, starijim i nemoćnim osobama, osiguravaju primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, razvijaju kulturu i sport, štite potrošače, čuvaju i unaprjeđuju prirodni okoliš, osiguravaju protupožarnu i civilnu zaštitu.

Gradovi i općine donose temeljne akte po kojima će se zajednica razvijati, oni donose godišnje proračune i oni odlučuju kako će se gradski/općinski budžet potrošiti. Upravo je to najveći kamen na koji se građanske udruge spotiču.

Nedavno sam slušala govor jednog gradonačelnika koji radi srcem i zbilja se trudi da njegov grad postane ljepše mjesto za život. Kao i svi drugi političari, i on je puno govorio o projektima i reformama u svojim redovima. Napravio je pozitivne promjene koje su u gradu uočljive radi čega uglavnom ima podršku svojih sugrađana, pa i udruga. Naravno, ne svih. I tako, priča taj gradonačelnik, njima je u gradskoj upravi jasno da neke lokalne udruge pišu bolje i kvalitetnije projekte koje šalju na natječaje Europske unije. E, ovaj je gradonačelnik to odlučio promijeniti, i na dobrom je putu da to zbilja učini: organizirao je rad svog tima, prepoznao je potencijale postojećih djelatnika, zaposlio neke mlade i motivirane ljude i stvorio snažnu energiju koja će grad gurati naprijed. Sve bilo kako treba biti da taj gradonačelnik u svom govoru nije napravio veliku pogrešku. Gradonačelnik je poručio udrugama da im je gradska uprava sada jaka konkurencija te je pred njima utakmica (natječaji EU fondova) u kojoj će se natjecati jedni protiv drugih.

Okupljene su udruge na taj njegov "poziv na fajt" šutjele, jer civilno društvo te zajednice nije dovoljno razvijeno da bi bilo korektiv javne vlasti. Da je drugačije, i gradonačelnik bi znao da udruge nisu konkurencija ili neprijatelj lokalne vlasti. Takve bi udruge znale pozitivnim pristupom ublažiti i ovako nesmotrenu izjavu pa iza govora gradonačelnika ne bi ostao muk i gorak okus pod slomljenim jezikom.

Gdje je uzrok problema?

Zašto gradonačelnik misli da udruge nisu sretne kada lokalna vlast svoj posao radi bolje nego ranije? Zar udruge same ne bi trebale poticati vlast da radi odgovorno i učinkovito? Zašto se onda javni i civilni sektor toliko ne razumije?

Udruge često obolijevaju od sindroma „pamećenja“ pa misle da bolje poznaju lokalnu problematiku od lokalne samouprave. Tada vole žestoko kritizirati rad lokalnih nositelja vlasti. Posebno se rado obrušavaju na netransparentnu raspodjelu proračunskih sredstava, nepružanje adekvatnih usluga i nerješavanje gorućih problema u zajednici. Također rado komentiraju bahato ponašanje lokalnih moćnika, na jednako bahat način. Umjesto da udruže snage i rade zajedno, oni se trude što više zaobilaziti jedni druge. Surađuju ako moraju. U zadnje je vrijeme sve više natječaja koji traže međusektorsku suradnju, a to stvara problem u svim sektorima.

Gradske uprave pak vode "svoje poslove" iza zatvorenih vrata i građani obično nemaju pojma što rade - osim onoga što im lokalna vlast prezentira kroz lokalne medije (koje obično ta ista vlast i financira).

Ako želi imati podršku udruga i građana općenito, gradovi i općine moraju o svemu što rade informirati stanovnike zajednice, trebaju biti jasni, otvoreni i transparentni. Otvoren rad lokalne vlasti podrazumijeva mogućnost građana da dobiju potpune, bitne, točne, pravovremene i razumljive informacije o radu gradske ili općinske vlasti. Građani tada mogu pratiti i analizirati te informacije te ocjenjivati političke odluke vlasti. Tako otvoreno poslovanje jača lokalnu vlast i sprječava destruktivnu kritiku civilnog društva. Puno je manja šansa da će se dešavati rasipanja resursa zajednice te različite prevare i zloupotrebe vlasti. Udruge trebaju pozivati vlasti na odgovornost, ali udruge se i same moraju ponašati jednako odgovorno i poslovati jednako transparentno.

Promatrajući udruge i lokalnu vlast uočavamo da se uglavnom ponašaju kao posvađana braća koja žive u istoj kući, na različitim katovima, u različitim svjetovima. Ako krov prokišnjava onaj se brat iz prizemlja zlurado podsmjehuje, ako naiđe poplava ili vlaga onaj na katu priredi zabavu, fasada im je dotrajala ali ne mogu se dogovoriti da ju renoviraju, dvorište im je ratna zona – tu se ne zna što je čije, tko je kriv za nered, tko treba popraviti ogradu, a tko, kada i kako kositi travnjak. Djeca te braće se zajedno igraju u neurednom dvorištu i godinama pate radi svađe svojih roditelja koji nikako da shvate da je sve to NJIHOVO i da samo zajedničkim radom mogu uljepšati taj komadić zemlje.

Gađanima i udrugama kontinuirano mora biti omogućen pristup svim relevantnim informacijama i potrebno ih je sve više uključiti donošenje važnih odluka, pripremu razvojnih programa i privlačenje investicija u zajednicu. Tako će jačati njihovo povjerenje lokalnu vlast i samo će tako pomiriti posvađana braća – na korist cijele zajednice.

Neke su zajednice na tragu gornje spoznaje pa su se lokalna vlast i udruge udružile, potpisale peticije o suradnji i organizirale povjerenstva za razvoj civilnog društva, što je u skladu ciljevima Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva od 2012. do 2016. godine. Nadajmo se da će oni raditi na unapređenju savjetovanja s organizacijama civilnoga društva u procesima donošenja, provedbe i praćenja odluka. Također je važno uspostaviti transparentan i djelotvoran sustav financiranja i podrške provedbi projekata i programa udruga od interesa za opće dobro. Naposljetku, nadajmo se da će takve zajednce postati primjeri dobre prakse od kojih će druge zajednice moći puno naučiti.