In memoriam: Gordana Forčić, žena koja je ostavila trag
22 Pro 2015- Detalji
- Kategorija: Aktivizam!
- Kreirano: Utorak, 22 Prosinac 2015 13:53
Jednom sam lijepila razbijenu stucku, tako mi u Petrinji zovemo naš lokalni suvenir, glineni vrč za vino. Radeći to pomislila sam kako je to uzaludan posao, baš kao i rad u zajednici. Kao liderica lokalne udruge organizirala sam aktivnosti kojima sam s par istomišljenika pokušavala sastaviti razbijene dijelove poslijeratne zajednice. Kao da lijepimo stucku kojoj nedostaju komadići... Govorili smo jezikom koji zajednica teško razumije i radili ono što nam se tada činilo kao borba s vjetrenjačama.
Imala sam nešto malo iskustva u civilnom sektoru ali nisam bila vješta u traženju donacija za zagovaranje suživota, za klub mladih, računalno opismenjavanje odraslih i sve drugo što je udruga radil.. Nisam bila naviknuta na podršku, ali niti na osuđivanje okoline.
Bilo je to prije 10-tak godina, ali već sam se smatrala osobom koja je dovoljno dala, aktivisticom na odlasku. Voljela sam svoju zajednicu ali sam patila od „neuzvraćene ljubavi“. Bila sam umorna i sve sam manje razmišljala o volontiranju pravdajući se:
- Pa dobro, dokle ću tako? Što je ova zajednica dala meni? Rijetko čujem lijepu riječ, moji se sugrađani uglavnom rugaju onome što radim. Kroz medije me zovu „plaćenim promotorom suživota“, a ja ne samo da ne primam nikakav novac, nego dajem svoj novac u udrugu koja zagovara suživot - jer drugi neće... Umorna sam.
Nošena takvim razmišljanjima, našla sam se u programu edukacije koji je vodila udruga SMART. Trenerice su bile Gordana Forčić i Slađana Novota, Goga i Slađa. Bile su velike zagovornice razvoja volonterstva i civilnog društva općenito, autorice priručnika iz kojih sam crpila prva znanja potrebna za rad u civilnom društvu. Goga je puno govorila o volonterskom radu i ulozi volontera u razvoju zajednice. Govorila je lijepo, s puno osobnog iskustva. Jednostavno sam ju morala slušati.
Ne sjećam se zašto sam se prijavila na taj trening ali mislim da sam tražila izvor energije, svjetlo na kraju tunela. Trening je imao nekoliko modula, dugo je trajao pa sam imala priliku bolje upoznati Gogu i Slađu koje su tada već bile iskusne trenerice iz respektabilne udruge. Tih sam dana malo pričala, a puno razmišljala. Gledajući rezultate trenerica i njihove udruge „pala sam s oblaka“ i shvatila da sam tek pionir u radu u zajednici. Malo pače koje se tek treba dokazati i koje tako malo zna u svijetu u kojem se našlo, u svijetu civilnog društva. Na tom sam treningu spoznala važnost civilnih inicijativa, pa i udruge koju sam tada vodila.
Na jednoj sam se pauzi požalila Gogi kako nemam podršku zajednice, pričala sam joj o tome kako se ljudima među kojima živim diže kosa na glavi samo kada čuju riječ SUŽIVOT. Ona je saslušala moje jadikovke, a onda rekla:
- Mogu zamisliti kako je teško raditi to što radiš. Ali, što si ti očekivala kada si osnivala takvu udrugu? Zar si mislila da će te ljudi obožavati? Ako pričaš drugačije od onog što su ljudi navikli slušati, njihovo povjerenje trebaš zaraditi. A ti si tek započela. Trebaš ići dalje, ne očekujući da će ti netko pružiti ruku kada se penješ na teško dostupna mjesta. Tako je onima koji hodaju prvi.
Znam da vodiš udrugu nekoliko godina i znam da ste ostvarili dobre rezultate, ali to nije dovoljno. Trebate dati puno više, zaraditi kredibilitet, da bi napravili značajniji utjecaj. Trebaš svojim primjerom motivirati druge ljude da daju svoje vrijeme, svoje znanje i ekspertizu za opće dobro. Nije lako mijenjati realnost. Pogledaj malo bolje što rade uspješne udruge u Hrvatskoj. Nema ih puno, ali ih ima... Nije im lako, ali ne odustaju.
Trebao mi je netko „izvana“, promatrač moje zajednice, da mi pokaže da sam zapravo tek na početku puta. Prerano je da budem umorna!
Svoj sam entuzijazam donijela natrag u udrugu čiji se društveni utjecaj narednih godina sve više povećavao. Sada sam i sama u prilici da dajem savjete članovima udruga u kojima prepoznam sebe prije 10-tak godina. Umorni su, traže se, trebaju podršku, inspiraciju, motivaciju...
Neki sam dan u šoping centru srela Goginu prijateljicu koja mi je rekla da je Goga umrla. Bila sam iznenađena i jako me potresla ta spoznaja...
Samo sam jedna od mnogih osoba na koje je Gordana Forčić ostavila pozitivan trag. Preko nas će mnoge njezine ideje i dalje živjeti. Uvijek ću se s lijepim uspomenama i poštovanjem sjetiti njenog lika.
Ovo je pravi trenutak da iskoristim tekst koji se često citira, posebno kada se govori o volonterstvu, dobrim djelima i velikim ljudima:
Ne trebaš hodati po vodi, ne moraš biti bolji od drugih, nemaš ništa više od onog što svi ostali imaju, ali ono što čini razliku, djela su kojima kod drugih ostavljaš svoj trag... Otisak srca.
