Mjera za kobase, što teža - to bolja!
30 Stu 2015- Detalji
- Kategorija: Obitelj i dom
- Kreirano: Ponedjeljak, 30 Studeni 2015 11:29
- Napisao/la Palma Miličević
Svi već znate, kolinje je veliki događaj koji se u bivšoj Jugi koji organizirao za Dan republike, 29. novembra. Nekada je to bio neradni dan koji se povezivao s kojim danom bolovanja kako bi se dobilo dovoljno vremena za idealno kolinje - s puno prijatelja, zabave i rakije. Ako vaša obitelj nije imala kolinje, vjerojatno ste imali prijatelje i rođake koji su vas pozvali na taj događaj.
Moja priča zapravo počinje započinje puno kasnije, mislim da je to bila 2006. godina. Tada je moj sin prvi put sudjelovao u kolinju, ali običaj slanja dečkića po "mjeru za kobase" na Banovini traje puno, puno duže... Običaj se prenosio na generacije, a posebno je bilo sočno po tu mjeru poslati gradske momčiće koji su tobože došli na selo da pomognu rodbini kod kolinja, a zapravo su bili tu kako bi doma ponijeli čvaraka, kobasica, krvavica i najfinijih komada mesa.
Kada bi kolinje već uzelo maha, nakon puno žestice i smijeha, došao bi red da netko ide po mjeru za kobase. Uvijek bi se tu našao mlad momčić koji bi dobio taj težak zadatak, jer je mjera po pravilu bila kod najudaljenijih rođaka i prijatelja, u drugom selu ili na drugom kraju grada. Momčić bi onda otišao tamo i rekao da su ga poslali po tu mjeru bez koje se ne mogu napraviti dobre kobase. Stariji su muški odmah znali i čemu se radi pa su momčiću u veliku vreću ili ruksak krišom natovarili kamenjem, željezom, ciglom i kojekakvim teškim predmetima. Što težim, to bolje.
Momčić bi onda u zavezanoj vreći dobio "mjeru za kobase" s kojom je morao žurno natrag, na kolinje... Rečeno mu je da vreću ni za boga miloga ne spušta jer je lako lomljiva, a vrijedna.
"Ja sam poslan po dva ampera struje, do donesem hitno", momak s Banovine nam otkriva i varijacije ovog običaja.
I tako... Bez obzira koliko je ta mjera za kobase teška bila, nije zapamćeno da je neki momak spustio vreću i otvorio ju da pogleda što nosi. Važan se posao trebao odraditi kako spada... Zamislite kako su se posramili svi ti nosači mjere za kobase kada bi znojni i umorni, s vrećom na leđima došli natrag među svoje. Onda bi im rekli da izvadi tu mjeru i preda ju glavnom mesaru, koji već nestrpljivo čeka... Slijedila bi nevjerica, a onda opći smijeh i prijateljsko podrugivanje sve do kraja dana.
Jesu li nosači "mjere za kobase" ponešto naučili iz ove lekcije? Bilo bi dobro da jesu. Ova priča sjajno oslikava mentalitet naroda s Banovine. Naučeni smo da slušamo nadređene, šutke radimo ono što nam se kaže, bez kritičkog razmišljanja.
Zato nam i jeste ovako.... kako jeste.
