Izigrani poljoprivrednici u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici
27 Sij 2016- Detalji
- Kategorija: Ruralni razvoj
- Kreirano: Srijeda, 27 Siječanj 2016 13:17
- Napisao/la Natalija Banović
Istina zaboli jednom, kad je čuješ, laž zaboli svaki put kad je se sjetiš. Poljoprivrednici vam o tome mogu puno ispričati.
Već dvadesetak godina radim u javnoj instituciji i surađujem uglavnom s ljudima sa sela, koji se bave poljoprivredom, seoskim turizmom, raznim obrtima na ruralnom području. Kao mladi radnik, bila sam sklona vjerovati strankama i obično bih „na prvu“ žustro prionula rješavanju problema na koje su mi se žalili.
Vrlo brzo sam naučila da istina ima barem dvije strane, a ponekad da postoji i više istina – istina onog tko se žalio, istina njegovog susjeda ili konkurenta na kojeg se žalio, istina službenih dokumenata... Nije to neuobičajena stvar u našoj zemlji, ali oni koji rade s ljudima iz ruralnog miljea ipak će to češće primijetiti. Možda iz razloga što je „seoske priče“ relativno lako provjeriti, možda iz razloga što njihove „istine“ nisu tako sofisticirane kao „istine“ na višim poslovnim razinama ili recimo „istine“ na političkoj razini. Ipak, ostaje činjenica da postoji općeproširena percepcija da su ljudi koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom skloni izvrtanju istine u svoju korist.
Varaju na poticajima.
Varaju kad prijavljuju štete na usjevima.
Varaju na kilaži kad prodaju stoku.
Varaju kad govore o kvaliteti svojih proizvoda.
Varaju gdje je međa njihove zemlje.
Istini za volju, tko htio, tko ne htio priznati, vrlo često to je istina, varaju. Ali, postavimo li si ikada pitanje, zašto je tako? Kako je do takvog stanja došlo? Zašto su skloni tome?
Težak rad bez godišnjeg odmora ili bolovanja
Poljoprivreda, naročito stočarstvo ili neke grane kao što su povrtlarstvo, cvjećarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, je izuzetno zahtjevna grana privrede. Zahtjeva svakodnevni angažman poljoprivrednika, ne pita za vikend, blagdane, praznike, ne dozvoljava godišnji odmor ili bolovanje i tako je to oduvijek, od prapovijesti do današnjice. Zahtjeva razna znanja i vještine i cjelokupni angažman osobe poljoprivrednika. Vrlo često ovisi o raznim vanjskim čimbenicima, kao npr. vremenskim neprilikama, na koje poljoprivrednik ne može utjecati.
Iskorištavani još iz vremena kmetova, danas ne vjeruju nikome
S druge strane, poljoprivrednici su oduvijek najniži, najmanje cijenjen sloj radno sposobnog stanovništva. U svim društvenim uređenjima poljoprivrednici su bili iskorištavani, kada su bili kmetovi, kada su radili kao najamni radnici, pa i kada su radili kao slobodni ljudi. Od njih se uvijek uzimalo – poreze, ušure, crkvene daće, razne naknade, zemlju, stoku, urod, a zauzvrat im je država davala vrlo malo ili ništa. Njima se upravljalo, manipuliralo, njih se lagalo i varalo. Nitko im nije pružio sigurnost i priznanje za njihov rad.
Naučiti kako sakriti koliko si dobio ljetine, koliko si litara vina ili rakije proizveo i koliko stoke imaš u staji, bila je stvar opstanka. Kroz stoljeća lošeg ponašanja raznih sustava prema poljoprivrednicima, oni su naučili da ako žele opstati, prehraniti obitelj i preživjeti sljedeću godinu, moraju varati državu. Iz generacije u generaciju prenosi se na sljedeće pokoljenje informacija o tome i to je jednostavno u njihovim genima, to je postao instiktivni refleks. I ne vjeruju nikome. Niti jednom uređenju, niti jednom ministru, niti jednom službeniku.
Budimo opet iskreni, nemaju ni zašto vjerovati ikome. Do današnjih dana opet ih iznova varaju i iskorištavaju, zadnjih desetljeća i sustavno unazađuju poljoprivrednu proizvodnju. Poljoprivredu koja je hraniteljica naroda i koja je u naprednim svjesnim zemljama cijenjena kao najvažnija strateška grana privrede naš sustav ostavlja na milost i nemilost tržišnoj utakmici kojoj naš poljoprivrednik nije dorastao, ostavlja se ogroman sivi prostor za prekupce i trgovce, ne cijeni se domaći proizvod, ne cijeni se naše poljoprivredno zemljište i više nego prema ikome, država se prema ruralnom prostoru i poljoprivrednoj proizvodnji ponaša maćehinski.
Proljetna sjetva nečega, nekako, nekome...
Svaka naša vlada iznova provodi neuspjele eksperimente, preslikava strane modele neprikladne za naše prilike i donosi propise koji bacaju u očaj one rijetke pojedince koji se žele baviti poljoprivredom. Tokom slaganja ove sadašnje vlade, jedini resor o kojem se gotovo niti ne govori je poljoprivreda.
Ako sam ja kao službenik koji se bavi tim resorom nesretna i zabrinuta zbog toga, mogu samo zamisliti kako se osjećaju oni koji upravo ovih dana skupljaju novce za kupovinu repromaterijala za proljetnu sjetvu, a istovremeno ne mogu naplatiti svoje dugove od otkupljivača žita za proizvode koje su uredno proizveli i isporučili prošle godine, oni koji idu barem dvaput dnevno svakog dana u staju nahraniti stoku, očistiti staju, pomusti stoku, a ne znaju do kad će imati kupca za svoje proizvode, koliko će im htjeti platiti za litru mlijeka, ili kilogram žive vage stoke, kad će se pojaviti neka nova nepoznata boleština zbog koje će im isprazniti staje i pobiti stoku, koliko će koštati sjemenski materijal, koje sve edukacije moraju proći da mogu poprskati svoja polja s najjednostavnijim herbicidima, jer za sofisticirane nemaju novca, hoće li im na atestu proći šprica koju je kupio još njihov djed, i dok tako o tome razmišljaju, gledaju dokumentaciju koju trebaju redovno ispunjavati, a koja je svaki dan sve kompliciranija...
Kao čovjek, ne opravdavam laganje, niti varanje, ali kako kaže jedna pouka: povjerenje se teško stječe, a jako lako gubi. Kako očekivati od nekog da bude iskren i pošten, ako se prema njemu ne ponaša na isti način? Već stoljećima? I onda se tu primjenjuje ona stara: oko za oko, zub za zub. I tako već stoljećima.
