U Europi je raširen jedan model poduzetničkog organiziranja koji je kod nas tek u povojima. Radi se o energetskim zadrugama koje su efikasan način kako lokalna zajednica može preuzeti kontrolu nad lokalnim energetskim resursima i spriječiti dominaciju velikih investitora koji svojim projektima mogu utjecati na cijene grijanja u nekom gradu, ali i devastirati okoliš do razine neprihvatljive za lokalnu zajednicu. Ovakav model udruživanja omogućuje građanima da malim kapitalom sudjeluju u energetskim projektima s obnovljivim izvorima te na taj način osiguraju energetsku neovisnost, a po mogućnosti i zarade koju kunu.
Bilo da ulažu solarne elektrane, bioplin, vjetroelektrane ili neki drugi oblik iskorištavanja obnovljivih izvora energije, cilj je ovoga poduzetničkog modela zadržati energetsku djelatnost u vlasništvu lokalne zajednice kako bi građani imali maksimalnu ekonomsku i društvenu korist. Uključivanjem što većeg broja građana u energetske zadruge okrupnjava se kapital i smanjuje rizik investicije. Na taj način lokalna zajednica može konkurirati velikim energetskim kompanijama i zadržati energetske potencijale pod svojom kontrolom. Također, zadrugama je olakšan pristup sredstvima iz fondova EU-a i drugim oblicima poticajnog financiranja.
U Njemačkoj je više od polovine obnovljivih izvora energije u vlasništvu energetskih zadruga ili građana. U Danskoj je 75% energije vjetra u vlasništvu zadruga.
Za osnivanje energetske zadruge prema važećim zakonima i propisama potreban je minimalni početni kapital od 1.000 kuna po članu zadruge i najmanje 7 zadrugara. Od svih zadrugara očekuje se aktivan rad u zadruzi uz činjenicu da svaki član zadruge ima jedan glas, neovisno o tome koliki je početni kapital unio u zadrugu čime se pokazuje demokratičnost ovakve vrste udruživanja. Podjela dobiti ide prema učešću zadrugara u stvaranju dobiti, pri čemu se 30% dobiti obavezno reinvestira u razvoj zadruge. U hrvatskoj je trenutno registrirano 10-tak ovakvih zadruga.
