Žena, majka, roba... žrtva nasilja

30 Stu 2015

Ovaj tjedan obilježavali smo Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u kojem u svi relevantni pa i manje relevantni govorili, prosvjedovali, upozoravali... ali samo taj jedan dan mediji su posvetili usputnu pažnju kao da popunjavaju rupe u terminima.

Imati vaginu i vlastito mišljenje, samoubilačka je kombinacija - izjavila je Sharon Stone.

Isto to nasilje bez obzira na dan obilježavanja spominjemo kada već dođe do tragedije o kojima čitamo, slušamo, eventualno prisustvujemo kao promatraći. Slegnemo ramenima ili jednostavno odemo. Ako i govorimo o nasilju nad ženama uglavnom govorimo o direktnom nasilju onom fizičkom gdje postoje modrice, krv a manje govorimo o verbalnom a najmanje o indirektnom.

Kulturološki i tradicijski smo odrastali i učili što su ženske a što muške igre,odjeća,boje,zanimanja.Uče nas da svijet djevojčica se zasniva na princezama,barbikama,ružičastim oblacima dok dječaci ne plaču,oni su ratnici,lovci i s vremenom poglavari svoja četiri zida od kojih tri drži žena.

Evolucijom čovječanstva i ženskim pokretima koji su se razvijali kroz povijest, žene su postajale samosvjesnije, školovanije, samostalnije, slobodnije, sa svim pravima kao i „jači spol“ no da li je to zaista tako?

SLUČAJ I.

Mjesto događaja Zagreb,M.M.visoko obrazovana žena,majka maloljetnog sina,zaposlena,živi u izvanbračnoj zajednici sa životnim partnerom godinama trpi verbalno nasilje no u više navrata i fizičko.Suprug je prekršajno kažnjen sa 15 dana zatvora zbog nasilja u obitelji. Pri slijedečem fizičkom nasilju M.M. telefonski me kontaktirala i tražila pomoć.Obavijestio sam jednu PP u Zagrebu te uz izričitu anonimnost prijave zatražio intervenciju na dotičnoj adresi.Dolaskom policijskih službenika,u prisustvu žrtve,sina,obiteljskog prijatelja i izvanbračnog supruga, službenik policijske postaje otkriva identitet „anonimnog“prijavitelja nasilja u obitelji i bez izdvajanja žrtve postavlja pitanje da li je dobila batina od supruga? Ponovnim viktimiziranjem i traumatiziranjem žrtve službenik konstatira da nije došlo do nasilja u obitelji i odlazi. U tom trenutku primio sam poziv, ne moram napisati od koga.S obzirom na propuste kao i neprofesionalno i ne etično ponašanje službenika policijske postaje uputio sam dopise ukazujući i pozivajući na odgovornost,ne samo policijskih službenika već i sustava koji u ovakvim slučajevima a nisu jedini ne ulijeva povjerenje u rad i profesionalnost.Da li su osobe koje prijave zlostavljače sigurne i uz takav sustav hoće li postati indiferentne prema nasilju, ne samo prema ženi kao žrtvi već i većinom maloljetnoj dijeci,članovima obitelji.

SLUČAJ II

Žene trpe nasilje i 10-tak godina...Mjesto radnje jedno mjesto u Njemačkoj,R.M.prilikom sezonskog rada u Njemačkoj upoznaje mladića misleći kako je baš on ljubav njenog života.Odselila se,zasnovali su obitelj,dobili sina,žive idiličnim seoskim životom sve dok R.M. nije otišla u Hrvatsku katoličku misiju na Svetu misu i druženje i upoznala svečenika. Razgovarajuči o životu u Njemačkoj,prilagodbi i svemu što iseljenici govore kada se nađu na druženjima Svečenik je poduzeo svoju prije svega građansku dužnost i prijavio institucijama da u toj „idiličnoj obitelji nešto ne štima“.Dolaskom socijalne službe utvrđeno je da iako R.M. kao niti njezino dijete ne oskudijevaju u ničem elementarnom niti u fizičkom nasilju no nije im omogućeno sve ono što Njemački zakoni predviđaju te je slučaj okarakteriziran kao protupravno oduzimanje slobode s obzirom da domačin u ovom slučaju zlostavljač nije omogućio elementarne potrebe obitelji kao što su učenje njemačkog jezika i kulture,financijska ovisnost o zlostavljaču,mogućnost zapošljavanja.R.M. je zajedno sa dijetetom sklonjena u Sigurnu kuću,prima financijsku pomoć za sebe i dijete,aktivno je uključena u učenje stranog jezika i kulture nakon čega joj je osigurano zaposlenje,stanovanje te predškolska ustanova za dijete.

Paradoks je da živimo u Europskoj uniji,no kao da živimo u sasvim paralelnim svijetovima.Uskoro se zatvara još jedna Sigurna kuća jer RH je uskogrudna sa financijskim dotacijama, liste čekanja na Sigurne kuće su vrlo duge i pitanje je da li i koliko će žrtva dočekati svoj kutak mira i sigurnosti. O sveobuhvatnoj psiho-socijalnoj pomoći žrtava nasilja u obitelji i njihovoj djeci ne moramo niti govoriti kao o nećem nužnom. Tretmani su dugi i mučni,nekada se žrtve niti ne oporave, nekada se i vrate zlostavljaču okrivljujući sebe i smatrajući kako je on ipak dio obitelji,kako njihova djeca ipak trebaju imati oca no kada institucije zakažu vračaju se tamo gdje imaju krov, donekle prividnu sigurnost ako ne za sebe onda barem za dijete a ženi- žrtvi kako bude.

"Kapitalistima je posebno bio zanimljiv ženski rad ne samo zato što su ga slabije plaćali, nego jer su i pokorne, lakše se podrede od muškaraca", Clarra Zetkin

Poznajemo termine fizičkogi i psihičkog direktnog nasilja u obitelji no postoji i to indirektno,strukturno nasilje koje i o kojem ne razmišljamo jer ga doživljavamo svakodnevno.

Poznajete li nekoga ili ste upravo sami doživjeli da su vas odbili na natječaju za posao jer ste starije životne dobi? Fizički niste privlačni, majka ste maloljetnog dijeteta, planirate obitelj, dojilja ste, prekvalificirani, nemate radnog iskustva, nemate riješenu socijalnu ili ekonomsku sigurnost, uskračeni ste u školovanju, osobnom razvoju... Žele vas staviti gdje misle da vam je „mjesto“i to ne samo osobe muškog spola već i žene baš te koje bi trebale podržati „žensku solidarnost“.

Ako radite, primate li dostojna primanja za svoj rad, imate li pravo na godišnji i slobodne dane? Čeka li vas radno mjesto nakon porodiljnog ili bolovanja, ili ste lako zamjenjiva roba?

Tijelo? O njemu neću sada jer tijelo je tema za sebe i ide u cjelini sa dušom, esencijom bilo kojeg roda i spola. Tijelo nije odraz niti princeze niti barbike već odraz vremena našeg života od rođenja do smrti, života u sadašnjosti, čvrsto nogama na zemlji, daleko od ružićastih oblaka.