Post-factual democracy ili post-činjenična demokracija

17 Stu 2016

Demokracija u kojoj neznanje i neracionalnost prevladava činjenice i razum.

Svatko ima svoju priču, a priče imaju moć. Činjenice su manje bitne.

Je li ovo kraj svijeta kakvog poznajemo?

Ovih dana su svi šokirani pobjedom Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Sa svih strana nas obasipaju opsežnim analizama, intervjuima i mišljenjima kako se to dogodilo. Opće zaprepaštenje izlaznim anketama koje su dale pogrešne prognoze. Čini se kako je čitav svijet poludio. Uz Brexit i migrante koji će nam ili uzeti poslove ili nas dignuti u zrak, sve je izgledniji smak svijeta.

U vrijeme globalnih ratova, terorizma, migracija, recesija te rastuće digitalizacije i informatizacije, naše male društvene zajednice se ubrzano mijenjaju.
Zapravo, svijet kakvog poznajemo je odavno nestao.

Mada, svijet kakvog poznajemo je odavno nestao

Klik je novac

Moderna demokracija se temelji na izboru informiranog građanina koji svoje odluke donosi racionalno i objektivno. U tom procesu odlučivanja mediji koji informiraju građane imaju ključnu ulogu.

S obzirom na to da živimo u vrijeme brzih promjena, brzih poslova, brzih komunikacija želimo i brze informacije (jer vrijeme je novac), imamo naviku pročitati samo naslove na osnovu kojih onda kreiramo svoje mišljenje. Informacija nije ništa drugo doli roba, proizvod koji se plasira na tržištu da bi se prodao. U svojoj potrazi za informacijom oslanjamo se na internet i socijalne mreže. Znaju to dobro medijske kuće, političari i razne interesne grupe pa preko socijalnih mreža plasiraju svoje proizvode poput vijesti, političkih programa i propagande (jer svaki klik je novac).

Svatko ima svoju priču, a priče imaju moć

Politika je postala showbusiness u kojem političari ne snose nikakve posljedice kad ih se uhvati u laži. 
Svatko ima svoju priču, a priče imaju moć.

Političari dolaze na vlast pričajući nam ono što želimo čuti, pogađaju nam žicu (emociju) manipulirajući činjenicama. U tome im pomažu socijalne mreže putem kojih neke priče i lažne vijesti lako postanu viralne. Priče koje u nama potiču strah, užas, bijes ili ljutnju se puno brže šire socijalnim mrežama i tada ulaze u mainstream medije kao vijest. U isto vrijeme, priče koje nude činjenice i dokaze opovrgavajući lažne vijesti se teško probijaju kroz socijalne mreže do naše svijesti.
Živimo u vremenu post-činjenične demokracije, gdje se istina i dokaz zamjenjuju s pričama, glasinama i mnoštvom neprovedivih, nerealnih političkih obećanja.
Post-činjenična politika se definira kao politička kultura u kojoj javno mnijenje i medijske priče postaju skoro potpuno odvojeni od politike. Glavna osobina post-činjenične politike je ponavljanje tvrdnji koje su neistinite čak i nakon što su mediji ili neovisni stručnjaci dokazali njihovu neistinitost.

Danas se političari koriste pričama kojima hrane bijes i strah određenih demografskih skupina stvarajući im pojačan osjećaj gospodarskih teškoća i imigracije, te usmjeravaju te emocije u priče i lažne vijesti tvrdeći kako će jače granice riješiti većinu problema. Za potrebe političke kampanje nije bitno jesu li ti narativi istiniti, bitno je da je priča privlačna i zanimljiva glasaču. Takva priča može dobiti lajkove na društvenim mrežama, bez obzira na istinitost, a socijalno vrednovanje određene priče se može pretvoriti u glasove. Bitno je dobiti pažnju birača. Čini se kako je dovoljno biti u centru pažnje za politički uspjeh.

Post-činjenično doba 

Osnovna poruka post-činjenične politike je „činjenice su negativne“, „istina je pesimistična“, „činjenice nisu domoljubne“. Svaki pokušaj podastiranja činjenica i dokaza kojima se pokušava diskreditirati lažna vijest se karakterizira kao pripadnost moćnom neprijatelju (vladajuća garnitura, cionisti, teroristi, komunisti, partizani, mainstream mediji ili po potrebi tko već), pa čak i kao zavjera svih njih zajedno.

Termin „post-činjenično doba“ je skovao pisac Ralph Keyes u svojoj istoimenoj knjizi 2004 dok je američki novinar Eric Alterman je pisao o „post-činjeničnom političkom okruženju“ .

Colin Crouch je iste godine upotrijebio izraz „post-demokracija“ kojim je objasnio politički model u kojem izbori koji mogu mijenjati vlade, ali je javna izborna debata zapravo vrlo kontrolirani spektakl kojim upravljaju suparnički timovi profesionalnih eksperata specijaliziranih u tehnikama uvjeravanja i odnose se samo na mali broj pitanja koja su sami odabrali.

Živimo u vremenu brzih promjena, brzih poslova, brzih komunikacija želimo i brze informacije

Odgovornost za svoje riječi i svoja djela

Dakle, još nije smak svijeta niti smo se vratili u srednji vijek, nego su se promijenili uvjeti i okolnosti u kojima živimo. Svi imamo svoju ulogu u društvu, i svatko od nas ima mogućnost, glas kojim će javno zastupati svoje stavove i ideje. Da bismo opstali u tom novom svijetu, moramo usvojiti neka nova znanja i vještine kako bismo se mogli nositi se sa psihološkim socijalnim mehanizmima koji su danas na steroidima. Moramo se naučiti biti društveno odgovornima i snositi odgovornost za svoje riječi i djela. I sjetiti se da naša prava i slobode ne mogu ograničavati prava i slobode drugih, jer tada više nisu niti prava ni slobode.

Informacije o autoru teksta
Nina Fićur Feenan
aktivistica za građanska prava
Ostale vijesti ovog autora: